Od kapi znoja što sniva ih sanjalica
sve sa svrhom i razlogom se čini
dok u sumrak svitanja
vrištiš u sebi da nitko ne čuje.

Nemir te guši i to znam,
na čelu ti graške znoja
Jer za rijekom si posegnula
tražila si more i kapljice s ruže
tek vrtlog si našla bez svitanja.

Ne ubijaj glasnika, pismonošu
Jer dok misliš da si rijeka
sanjari pod njedrima Boga,
pričaj priče za laku noć
što sežu sve do neba jer
one te čine posebnom.